Hrvatska pisana kultura jedan je od važnijih dijelova ukupne hrvatske kulture. Ona obuhvaća djela koja su različita po načinu pisanog izražavanja: natpise na kamenim spomenicima, grafite na graditeljskim objektima, rukopisna djela, tiskane knjige, elektronske knjige… Među djelima pisane kulture mogu se uočiti djela različita po pripadnosti  književnim vrstama, odnosno vrstama drugih stručnih područja, kao što su: pjesme, pripovijetke, romani, drame, odnosno  misali, brevijari, evanđelistari, molitvenici, rječnici, gramatike, enciklopedije, leksikoni, priručnici, zbornici,  statuti…

Latinica

U velikoj seobi naroda u srednjem vijeku počeli su preci današnjih Hrvata stizati na prostor starih rimskih provincija Dalmacije i Panonije i u VII. st. zauzeli znatan dio toga prostora. U Panoniji su se miješali s domorodačkim ilirsko-keltskim, kasnije i s mađarskim stanovništvom, a u Dalmaciji s priobalnim romaniziranim stanovništvom i s »Vlasima« u unutrašnjosti. Sreli su se s kršćanstvom i s latinskim i grčkim natpisima uklesanim u kamen te latinskim jezikom u rukopisima.

Među latinski pisanim hrvatskim epigrafima ističe se Krstionica kneza Višeslava (VIII./IX. st.). Veliko značenje ima i Nadgrobni natpis kraljice Jelene (976), zatim Natpis biskupa Donata na sarkofagu Svete Stošije (Zadar poslije 804. godine), Natpis prokonzula Grgura (Zadar, XI. st.) itd. Vjerojatno je starija od svih spomenutih spomenika jedna knjiga – znameniti Evangeliarium Spalatense (Splitski evanđelistar) za koji se obično kaže da je iz VIII., a neki drže čak iz VI. st. To je najstarija sačuvana rukopisna knjiga s hrvatskih prostora, pisana u Splitu kurzivom, karolinom i goticom te svjedoči o visokoj razini latinske pismenosti u splitskoj crkvi, a početak Evanđelja po Ivanu u toj latinskoj knjizi pisan je grčkim jezikom.

U Osoru, Dubrovniku, Trogiru i drugdje uz hrvatsku obalu nastaju sve bogatija i brojnija djela na latinskom jeziku, ali se utemeljenjem Zagrebačke biskupije (1094) uključuje i hrvatski sjever jer se novo državno i vjersko središte opskrbljuje knjigama iz poznatih europskih skriptorija, ali će se ubrzo pojaviti i vlastite pisarnice. U njima se pišu lekcionari, sakramentari, graduali, kasnije misali i brevijari beneventanom, karolinom, knjižnom minuskulom. No ne pišu se samo liturgijski, nego i povijesni, pravni, prirodoznanstveni tekstovi, brojni gradovi dobivaju svoje statute, a plodovi latinski pisane europske beletristike također ne zaobilaze Hrvatsku.

Glagoljica

Mada je latinica najstarije pismo kada je riječ o hrvatskim prostorima, najstariji hrvatskim jezikom pisani tekstovi ostvareni su glagoljicom. Povijesni dokumenti potvrđuju da je takvih tekstova bilo sigurno u X. stoljeću mada se ni jedan nije sačuvao, a od XI. do polovice XVI. stoljeća glagoljica je premoćno pismo u bilježenju hrvatskoga jezika. Sve naše »najstarije« i »prvo« ostvareno je njome: kultni tekst Bašćanske ploče (već se uobičajilo reći »od Bašćanske ploče do danas«), najstariji hrvatski zakonik, Vinodolski (1288.), najstarija hrvatska tiskana knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), najstarija hrvatska početnica (1527.) itd.

Glagoljica je fonološko pismo sastavljeno u drugoj polovici 9. stoljeća za Slavene u Moravskoj za koje su se tvrdi da je djelo jednog čovjeka: Konstantina – Ćirila. Dobila je ime po četvrtom slovu ‘glagolu’, što znači ‘govoriti’. Glagoljica je pismo kojim su se služili Hrvati, ali i drugi slavenski narodi (koristila se u Moravskoj, Češkoj, Panoniji, Bugarskoj, Makedoniji, Bosni, Rusiji, Hrvatskoj). Važno je reći da postoje i druga tumačenja, prema kojima nije riječ o Moravskoj u Češkoj, nego o Sremskoj Mitrovici (Sirmium) koja je bila prijestolnica rimske provincije Ilirije. Isto tako se tvrdi da je glagoljica hrvatsko pismo koje je postojalo i prije dolaska Svete braće. Naime, nije jasno zašto bi Hrvati čekali punih 200 godina, nakon što su prešli na kršćanstvo u VII. i VIII. stoljeću, da im Ćiril i Metod daju posebno pismo. Danas je poznato četrdesetak teorija o postanku glagoljice.

U 12. stoljeću glagoljica je izišla iz upotrebe u većini slavenskih zemalja osim iz Hrvatske, gdje se dalje razvijala u narednim stoljećima. Hrvati su izumili vlastite inačice glagoljice koje su kasnije u 14. stoljeće prenijeli u tisak pod nazivom uglata glagoljica, a kasnije stvorili i kurzivnu glagoljicu. Njome se u Hrvatskoj pisalo na dva idioma: hrvatskim crkvenoslavenskim (smatran književnim jezikom, u službi liturgijskog jezika) i hrvatskom narodnom jeziku. Glagoljicom, koja je u hrvatskoj povijesti bila u uporabi oko 1000 godina, je bio prožet život liturgije, prava, društvenih ustanova, znanosti i književnosti što dokazuje suverenitet narodnog jezika i pisma. Stoga je ona važan dio priče o hrvatskom kulturnom, a time i nacionalnom identitetu.

Ćirilica

Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od XII. stoljeća. Hrvatska ćirilica nazivala se različito: arvacko pismo i poljičica, a u XIX. st. bosančica i bosanica. Njome su pisani tekstovi u mnogim hrvatskim krajevima, posebice u Bosni, u Poljicama (zaleđe Splita) i u Dubrovniku. Bosančica se počinje oblikovati u XII. i XIII. stoljeću na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe bosanskih krstjana te za potrebe bosanske i hrvatske diplomatike. Od XV. do XVIII. stoljeća to se pismo jako proširilo, a bosanski su ga franjevci upotrebljavali u rukopisima i u tiskanim djelima. U glagoljaškim sredinama nađeni su spomenici u kojima se glagoljica i ćirilica miješaju. Najstarija ćirilična isprava na tlu današnje Hrvatske je Povaljska listina (1250), s osnovnim tekstom iz 1184., a uz nju veću važnost u povijesti hrvatske kulture imaju i ovi spomenici pisani ćirilicom: Povaljski prag (oko 1184), Poljički statut (XV./XVI. st.) te tiskana djela bosanskih franjevaca na ćirilici.

Izvori podataka:

  1. Josip Bratulić, Stjepan Damjanović: Hrvatska pisana kultura, Veda, Križevci, 2005.
  2. Bašćanska ploča, dragi kamen hrvatske pismenosti
  3. Stjepan Damjanović: Hrvatski srednjovjekovni tekstovi: tri pisma i tri jezika, Novi filološki prinosi, Matica hrvatska, 2009.
  4. Fabula Croatica, projekt modernizacije dijelova hrvatske kulturne baštine
  5. Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995.
  6. Marko Csenar: Pokušaj objašnjenja geneze glagoljice, Željezno, 2010.