Crtarije na zidovima špilja u sjeveroistočnoj Španjolskoj, jugozapadnoj Francuskoj i istočnom Sredozemlju, od kojih su neke nastale i 20.000 godina prije Krista, svojim smislom možda nam i nisu potpuno jasne. Jedino što u svezi s njima možemo sa sigurnošću reći jest to da su ti crteži, pronađeni u nastambama prvih ljudi, najčvršći dokaz da je čovjek oduvijek težio svoju misao zabilježiti i tako zabilježenu je sačuvati od zaborava.

Zidovi spilja zamijenjeni su glinenim pločicama u koje su stari Sumerani stilusom urezivali znakove klinastoga pisma, pa papirusom po kojemu se pisalo kistom. Svrha je jednaka: očuvati misao od zaborava. U 3. stoljeću prije Krista od preparirane kože životinja izrađivala se pergamena, koja se, budući da je trajnija od papirusa, kao pisaći materijal upotrebljavala do sredine 14. stoljeća, kada ju je iz uporabe istisnuo papir.

Papir je prvi put bio proizveden u Kini. Godine 105. Tsai Lun izmrvio je koru drveta, stari konop, krpe i ribarske mreže, sprešao ih, osušio i na taj način dobio čvrst i tanak list papira. Budući da je kineska civilizacija bila zatvorena prema vanjskome svijetu, tehnologija izrade papira ostatku svijeta je ostala tajnom punih šest stoljeća. Naime, tek godine 751. Arapi su zarobili neke Kineze od kojih su doznali tajnu izrade papira. U Europu papir je stigao u 12. stoljeću kao trgovačka roba iz arapskoga svijeta, i s vremenom je potpuno istisnuo pergamenu.

Proizvodnja papira u Kini

Proizvodnja papira u Kini

Razvoj materijalâ za pisanje i načina umnažanja tekstova bit će nam jasniji uzmemo li u obzir činjenicu da je potreba umnažanja, čuvanja i razdiobe knjigâ prisutna od vremena prije naše ere. Najveća potreba za lakšim i bržim načinom umnažanja knjigâ javila se u skriptorijima. Skriptoriji se prvi put spominju u rimsko doba. Postojali su mnogobrojni laički skriptoriji, ali s pojavom kršćanstva sve češće se javljaju skriptoriji u sklopu kršćanskih knjižnica i samostana. Na primjer, već krajem 2. stoljeća u Aleksandriji u Egiptu učeni kršćani imali su svoju vjersku školu i knjižnicu sa skriptorijem, a godine 356. car Konstancije osnovao je u Konstantinopolu veliku carsku knjižnicu za potrebe ranije osnovane visoke škole.

U srednjem vijeku skriptoriji su radili u samostanima. Za te potrebe bile su uređivane posebne prostorije u sklopu samostana. Po tome su najpoznatiji benediktinski samostani. Njihovi skriptoriji imali su mjesta za 3 do 12 prepisivača, a svaki je imalo stolac, stalak za držanje knjige koju je prepisivao i još jedan nagnut stalak na kojem je pisao, te stalak za posudu s tintom, pero, nož za oštrenje pera, spužvicu i strugač za brisanje. Kada bi pisari završili svoj posao, rukopise bi preuzimali minijaturisti koji su crvenom tintom izrađivali inicijale ili ispisivali naslove. Na kraju su knjigoveže uvezivali knjige. Na našem prostoru najpoznatiji je skriptorij u sklopu knjižnice u Splitskoj katedrali.

Umorne ruke i oči duhovnikâ vapile su za pomoći. Bez obzira na to što je urodilo neprocjenjivim i predivnim djelom, prepisivanje je ipak bio mukotrpan i spor posao. Društveni razvoj zahtijevao je brže umnažanje knjigâ. Otkriće načina kojim bi se to postiglo bilo je neminovno.

Pomoć je stigla u obliku tiskarskog stroja, jednom od najvećih čovjekovih otkrića. Kao i do izuma papira, i do izuma tiska prije Europljana su došli Kinezi. Oni su još godine 868. prvi tiskali blok knjigu Dianomd Sutra, a već godine 1041. kovač Pi Šeng je izradio pojedinačna slova iz pečene gline, da bi ih kasnije izrađivao od drveta i metala.

Izvori podataka:

  1. Povijest pisma i tiskarstva u Europi